Nagnuta prema meni pod svjetlima kluba. Kasnije, kretala se kao da ne može kontrolirati svoje tijelo, vrludala je, poskakivala, plesala. Pocikivala je, vriskala, bila je niz sitnih ekscesa, serija eksplozija u hodu, u govoru, u tijelu, u licu, u rukama, u pokretima. Zapravo nije hodala, ona je plesala, njezino je tijelo nastojalo plesati dok je bilo tjerano da hoda. Stalno u kretnji; želio sam obuhvatiti te pokrete rukama, biti dio njezina plesa. Još kasnije, hodala je bosa po uprano opranom noćnom trgu, noseći cipele u rukama. Posegnuti rukom i maknuti pramen kose koji ti je pao preko uha, nježno ga zataknuti nazad, za uho. Tako sam htio započeti. Ne poljupcem; dodirom.
(2012)
Stari filmski snimak, nikad dokraja odgledan, zaboravljen, izranja najednom iz mraka, pred okupljenim društvom, vraćajući na ekranu zaboravljeno stanje svijesti, emocije drugog vremena, i najednom, potisnuto, nadraslo, preživjelo vrijeme postaje prisutno, živo, bolno. Na ekranu se miču slike tadašnje tebe, one godine kad smo se upoznali, realne, objektivne u oku kamere. Ne one iz moga sjećanja, mojih vizija, iskrivljene iskustvom, perspektivom. Najednom, niotkuda, ona stara ljepota, one emocije, one davne riječi, glas, sada objektiviziran, učinjem povijesnim dokumentom. Da, sjećanje koje izranja nije bilo pogrešno, to je istinito, tako je bilo, tako je to izgledalo, a sada živi negdje dolje duboko, ispod temelja.
Osluškujem udarce tvoga srca
polagane
i odmjerene
dok smireno dišeš
uspavana
na krevetu
Tvoja kosa
sjaji u odsjaju ulične rasvjete
slušam te
kako dišeš
Tonući u tebe
Noćas sam sanjao kako govorim “Volim te” ženi koju volim. Kao i uvijek u snu, doživljaj je bio stvarniji nego u stvarnosti. Međutim, nisam znao tko je ona, koga to sanjam, ili - ako sam i znao - nisam je prepoznao u snu. Nisi bila ti. Tebe sam koji dan prije tražio u Nami, na odjelu za čarape. Nisi bila ondje. Nisi bila ni na odjelu za cipele, u velikom zrcalu u koje sam zagledao tražeći te.
(19.5.2011)
(1.6.2011)
Ohlađeni voćni jogurt s okusom jagoda
i sok od ananasa
gode na balkonu u ljetnu noć
Sviđa mi se šumor vjetra u krošnjama
noćni glasi iz parka i dvorišta
kao i mimohod noćnih oblaka
Mislim na tebe koja ne postojiš
Prošle noći, maštao sam kako vodimo ljubav baš tu
na ovom balkonu
(14.6.2010.)
Umjesto nag champe
palim air condition
poplava raste (Nick Cave u stereu)
večer je obećavala, a sada
opet suočen sa spoznajom da ne mogu pobjeći od tebe
- Karli
Ležeći na balkonu, primjećujem da se na noćnome nebu lako vide paperjasti, bijeli oblaci. Nakon sparnoga dana, noćni vjetar šumi u visokim krošnjama parka likovne akademije, gura oblake preko noćnoplavog neba. Jedno, dva, tri visoka stabla; ne tako davno, čini mi se, spavao sam osjećajući da je jedna žena cijela šuma koja noću bruji u mojim snovima. Mediteranska atmosfera; glasovi iz tmine, prigušen zvuk prometa, malene svjetlosti dnevnih soba upaljene u nasumičnom rasporedu, mrak, povremeno paljenje vertikalnih pruga stubišne rasvjete iz susjednih zgrada. Pred sumrak, u kasnopopodnevnoj žegi, promatrao sam dvorišta i park ispod balkona: u dvorištu kuće nalijevo jedan muškarac, dvije žene, stol, tri stolca, prekrižene noge, dva psa, četiri mačke. Katkad treba tek tako prebrajati život. Jedna mačka na stepenicama, tri na krovu. Sada su u mračnom dvorištu ostala tek tri žara cigareta u malenom krugu; iz parka svađa mladih ljubavnika. Prekinuo sam jedno pismo jer više nisam mogao podnijeti. Razmišljao sam i o tvome - kako pišeš - tupilu. Možda je vrijeme da sastavim tu ogromnu listu stvari koje me čine tužnim. Vruć dan; tuširao sam se tri puta. Spavao poslijepodne jednom. Na koncu se spasio kavom na gradskom trgu u sam sumrak, oko devet navečer. Taj trg ujutro je užareni plac s najboljim jabukama u Zagrebu; u sumrak, na štandovima naslaganim na suprotan kraj trga starci igraju šah. Dan polako prolazi. Čekam trenutak u kojem se može reći: minuo je. Noć je ugodna. Prigušen zvuk prometa onkraj blokova zgrada, mimohod noćnih oblaka. Grč u želucu polagano pronalazi svoje mjesto, premda on neće minuti. Dan polako prolazi, bliži se svome kraju.
Dobio sam tvoje pismo s Azora.
(Pokušavam zamisliti gdje je točno to otočje.)
Premda virtualno, pismo miriše na tebe.
Kako mirišeš, premda se nalazimo usred kontinenta -
(nisi ni par kilometara daleko, sad, u ovom gradu)
Ti si širina mora, širina u tvojim očima,
ocean koji kao da nosiš u sebi, rođena
daleko od mora.
A ako pismo i ne miriše, kao da titra boja tvoga glasa.
O tome razmišljam večeras, nakon što sam ti odgovorio na pismo.
U stilu Zbigniewa Herberta i njegove antičke razgovorne retorike,
nakon listanja dvojezičnog izdanja
u knjižari Znaka.
(Krakov, 5. 6. 2009.)
Sve će to što nosim u sebi, za što katkad mislim da je ljepota, katkad da je mržnja veća od svijeta, a katkad da je tek trajna i beskonačna tuga, sve će to nestati sa mnom, onoga dana kada se okonča ovaj moj jedini život. Ta me misao poražava; zamišljam se jednakog kao sada, kako pedeset godina stariji – dakle u osamdesetoj – radim isto, mislim isto, osjećam isto: ista bol, ista čežnja, ista tuga, isti osjećaj nedosezivosti neke istinske, duboke utjehe, dodira s esencijom nečeg iskonski jednostavnog, lakog, prozračnog, naprosto sretnog, neopterećenog. Isti snovi – samo tada neispunjeni, zakašnjeli, uzaludni, potpuno promašeni. Iste čežnje, ista sanjarenja. Sada je preda mnom barem 50 godina lažne nade. Ako jednog dana pogledam svoje lice u zrcalu i pomislim upravo to: Evo te, toliko i toliko godina kasnije, a i dalje hvataš iste fantome, i dalje se zavaravaš, najbolje da se odmah na licu mjesta ubiješ. Ako do toga dođe. Jer obećanja se trebaju održavati: ima nekoliko godina otkako sam si obećao da, ako se stvari ne promijene do pedesetog rođendana, ako ću se buditi s istom depresijom, ili zapadati u iste fanatične faze, ili ako ću jednako čeznuti, u tom ću se slučaju – u svojoj pedesetoj godini – ubiti.
(fragment, studeni 2009)
Najintenzivnije od svega mislim na samoubojstvo. Nakon tolikih godina, skoro desetljeća, taj poriv je ponovno tu, snažan, prisutniji nego ikad, užasan, neočekivan. Nastojim ne razmišljati, a ono malo misli što se probije pokušavaju analizirati situaciju i krivnju bacaju na tridesetu godinu. Sve raste: očaj, čežnja, strah, osamljenost. Godina paradoksa: od prvi put stečenog osjećaja pripadnosti do naglog povratka najmračnijih istina. Suočen sa sobom, suočen s nemogućnošću, organizam je izbacio onon najzapretenije, najdavnije. “Ako se nisam ubio kad je trebalo, nikad neću”, ta česta pomisao i dalje čvrsto stoji i smije se ovom izboju starog poriva; na površinu je isplivalo i staro, poluzaboravljeno obećanje da ćemo stvar okončati - ako se ništa bitno ne promijeni - u pedesetoj godini. To je još dvadeset godina. Ali otkud sada taj paničan strah, raspadanje, panika i prije svega panika? I naspram tome, želja da to sve zatučem, uništim, izbrišem, negiram, potisnem, učinim praznim, učinim prihvatljivim. Mrak i kiša vani, još jedna ljetna oluja i pljusak koji traje satima; i besmisao svega ovoga, kamo idem, što radim, što vidim ispred sebe (ništa), kamo idem, kamo idem. Ako ništavilo nije opcija, kako naći put u smrt osjećaja: ustajati, lijegati, spavati, jesti, raditi, piti, a ne osjećati, spasiti se.
